English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
20. veljače – Svjetski dan socijalne pravde
Unutar velikog broja međunarodnih i svjetskih dana, među kojima ima i onih poput Svjetskog dana jaja, Svjetskog dana palačinki ili Svjetskog dana zagrljaja, svoje je mjesto našao i Svjetski dan socijalne pravde. 
Opća skupština Ujedinjenih naroda Rezolucijom donesenom 2007. godine utemeljila je Svjetski dan socijalne pravde koji se od tada obilježava svake godine 20. veljače. Rezolucijom je naglašeno kako je socijalna pravda moguća samo u onim društvima u kojima se poštuju sva ljudska prava i temeljne slobode. Cilj obilježavanja je osnažiti napore za ukidanje siromaštva, osiguranje dostojnoga rada, dostojnih plaća, uvjeta rada, ravnopravnost žena i muškaraca u sustavu rada, dostojnih uvjeta života za sve… No, stvarnost se u svijetu iz godine u godinu sve više udaljava od tih ciljeva i zadaća. 

Pola svjetske populacije s manje od 5,5 dolara dnevno

Prema Oxfamovu izvješću bogatstvo milijardera povećalo se u prošloj godini za 900 milijardi dolara, što iznosi 2,47 milijardi dnevno. Gotovo pola svjetske populacije živi u ekstremnom siromaštvu s manje od 5,5 dolara dnevno. Istovremeno, bogatstvo se koncentrira i raste u sve užem krugu ljudi. Tako su 2017. godine bogatstvo jednako onom polovine siromašnih u svijetu imale 43 osobe, a u 2018. godini to je bogatstvo 26 najbogatijih ljudi na svijetu. Od svakog dolara poreza samo 4 centa dolazi iz poreza na bogatstvo. U nekim zemljama najsiromašnijih 10 posto stanovnika plaća veći udio poreza na dohodak nego 10 posto najbogatijih. Neplaćeni posao skrbi koju osiguravaju žene procjenjuje se na 10 trilijuna dolara. Svakoga dana 10.000 ljudi u svijetu umire jer si ne može priuštiti zdravstvenu skrb, odnosno jedna osoba svakih 8,6 sekundi.
Podaci bi se tako mogli nizati unedogled. No, i to je više nego dovoljno. Osim toga, godinama se na ovaj dan, ali i u raznim drugim prigodama, iznose ovakvi alarmantni podaci. A sljedeće godine stanje će se još pogoršati. 

Što to tjera ljude na toliku pohlepu?

Što to tjera neke ljude, cijele sustave u toliku pohlepu, a istovremeno većinu drugih da se s takvim stanjem miri gotovo bez riječi?! Veliki dio tih ekstremno i manje ekstremno bogatih, pripadnici su i neke vjerske zajednice. A koliko znamo, niti jedna vjerska zajednica ne zagovara model bogaćenja na račun i teret drugih ljudi. Kako onda funkcioniraju u tim vjerskim zajednicama, kako one funkcioniraju s njima? 

Hrvatska unutar EU na samom dnu

Hrvatska ne odudara od nekog prosjeka, a u usporedbi s prosjekom EU prema kvaliteti života je pri samom dnu. Europske cijene, a osjetno niže plaće i mirovine svrstavaju hrvatske građane na najdonji dio ljestvice kupovne moći u EU. 
Podaci iz 2017. godine pokazuju kako stopa rizika od siromaštva iznosi 20 posto (izuzmu li se socijalni transferi, rizik od siromaštva iznosi 26,6 posto), osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti je 26,4 posto, osoba u teškoj materijalnoj deprivaciji (teškoj oskudici) je 10,3 posto, 43,9 posto osoba živi u kućanstvima koja teško i vrlo teško spajaju kraj s krajem, dok samo 0,5 posto ljudi lako spaja kraj s krajem. Više od 5 posto zaposlenih je siromašno. Minimalna plaća „koketira“ s linijom siromaštva. Prosječna plaća nije dostatna za dostojan život baš kao ni prosječna mirovina. Plaću ispod prosječne prima više od 60 posto zaposlenih. Iznos medijalne plaće kreće se oko 5.100,00 kuna, što znači da je čak pola plaća (nešto više od 700.000) manje od toga iznosa. Zadnje izmjene u sustavu poreza na dohodak išle su naruku onima s najvećim plaćama. Oslikavaju li ovi podaci zemlju socijalne pravde?

Hrvatska – zemlja socijalne nepravde u kojoj većina teško živi

Ako se ne robuje političkoj odanosti, strankama na vlasti, a pri tome ne puše ni u rog oporbe, ipak ne treba biti posebno nadaren da bi se zaključilo kako je Hrvatska, uz to što je „Mala zemlja za veliki odmor“, i „Mala zemlja velike socijalne nepravde“. Ovdje bi se sada dalje moglo nabrajati razne socijalno poželjne litanije. No, osim što dobro zvuče svima kojima su u potrebi i paraju uši (ili oči) svima koji nas uvjeravaju da sada živimo bolje, ne proizvode učinak promjena. Gola je istina kako je Hrvatska jednostavno zemlja socijalne nepravde u kojoj većina teško živi, zapravo, teško preživljava, strepi od bolesti, smrti, gubitka posla… Nažalost, ni za rođenje djece većina nema uvjeta pa će, kome god se pruži prigoda, uvjete potražiti izvan Hrvatske. Hrvatska je zemlja u kojoj poslodavci uvijek nalaze način kako dobiti potporu političke opcije na vlasti, neovisno koje boje. Radnici, pak, političarima najčešće služe samo kao poligon za plasiranje političkih obećanja, a vrlo često završe kao sredstvo za potkusurivanje i izigrani. Očito je, kad su interesi kapitala u pitanju, svaka politika zanemaruje svoj vlastiti predznak i obilježje, prepoznaje ih i služi im. Jer ako je kapitalu dobro, dobro je i njoj.

Godišnje nas napušta 2% stanovništva

Hrvatska jednostavno nije zemlja dobra za život većine. Godišnje ju napušta gotovo 2 posto stanovništva. Odlaze u bolji život, u druge zemlje. Odlaze mladi, pretežito visokoobrazovani, ali odlaze i oni sa strukovnim i nižim obrazovanjem, kao i stariji. Najvećim dijelom odlaze zbog premalih plaća i nesigurnih, nestalnih oblika rada iz čega proizlazi loša kvaliteta njihovog života. Mladi nemaju uvjete za zasnivanje obitelji, rađanje djece, većinom su kreditno nesposobni, skučenih uvjeta za napredovanje, jednostavno, na tugu i žalost, ne vide perspektivu za sebe i svoju obitelj u vlastitoj zemlji, u zemlji u kojoj su ponikli, obrazovali se, pripremali za život. Očito, sve više za život negdje drugdje. 
Hrvatska se suši poput drveta koje ostaje bez hrane, na čijim granama ima sve manje lišća i sve manje ploda i pitanje je koliko još dugo tako može. Ostaje bez onog najvažnijeg za jednu zemlju, a to su ljudi. Tako ostaje bez razvojnog potencijala i budućnosti. Predugo živi u prošlosti. A za zarobljene u prošlosti, nema ni napretka niti budućnosti. Zato, umjesto čestitke, prozivamo političke elite iz raznih razdoblja vlasti u Hrvatskoj – kako i kada ćete polagati račune za ovo dugogodišnje stanje u Hrvatskoj? Stanje besperspektivnosti i beznađa, stanje utučenosti i rezignacije. To je grijeh prema vlastitom narodu i vlastitoj zemlji. Zbog svega što su ova zemlja i svi koji u njoj žive desetljećima pa i stoljećima prolazili i još uvijek prolaze, zaslužili su političke elite i vlasti kojima je stalo, ne one koji govore i uvjeravaju nas da im je stalo, nego one kojima je istinski stalo i do naroda i do zemlje. I poslodavce koji svojim djelovanjem, poslovima, plaćama i porezima snažno pridonose razvoju te iste zemlje, a ne emigraciji njenih građana (pritom želimo naglasiti kako ne svrstavamo baš sve poslodavce u isti koš, a drukčiji političari neka sami djelatno dokažu da nisu svi isti). I previše za ovaj Svjetski dan socijalne pravde... 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu