English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
PRVI MAJ - Zašto slavimo Praznik rada
Proslava Prvog maja, popularnog Praznika rada, ove godine protekla je u bitno drukčijem tonu. Mjere uvedene zbog pandemije koronavirusa i promjene u našim dnevnim rutinama onemogućile su tradicionalno obilježavanje dana koji bi trebao služiti kao svojevrsno iskazivanje priznanja radnicima za njihov trud i napore. U Hrvatskoj Praznik rada već dulje vrijeme, umjesto kao bitan datum u borbi za radnička prava, služi tek za jeftino prikupljanje političkih poena veselicama na kojima se dijele obroci graha.
Ovaj Prvi svibnja zapravo je bio idealan za ozbiljnije promišljanje o radu i ulozi radnika u društvu. Pandemija nas je natjerala da se barem nakratko kolektivno prisjetimo koliko dugujemo dostavljačima, vozačima, trgovcima, medicinskim sestrama i svima onima koje se ovih dana spominje kao prvoborce u izvanrednoj situaciji u kojoj smo se našli. Podsjećanje na njihovu ulogu zove i na prisjećanje na događaje koji su poslužili kao okosnica obilježavanja praznika i uzroke koji su doveli do njih.
Praznik rada, koji bi možda pravilnije bilo zvati Praznikom radnika, svoje korijene vuče iz nehumanih uvjeta u kojima su radnici bili prisiljeni crnčiti krajem 18. i tijekom 19. stoljeća. Izravni povod za obilježavanje Prvog svibnja kao praznika bili su radnički nemiri u Chicagu, no njima su prethodila desetljeća borbe za bolje uvjete na radnim mjestima.
Prve ideje o ograničavanju radnog tjedna na 40 sati pojavile su se početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. U to doba galopirajuće industrijalizacije šestodnevni radni tjedni s radnim danima od 10 do 16 sati bili su norma, a dječji rad bio je uobičajen. Središnja ideja o boljim uvjetima za radnike bila je iskazana u poruci kojom se pozivalo na 'osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora'.

Početkom 19. stoljeća dječji rad bio je sasvim uobičajena pojava

Niz pokreta, političkih stranaka, sindikata, kako nacionalnih tako i međunarodnih, zalagao se za poboljšanje uvjeta i iako je tu i tamo bilo rijetkih pojedinačnih uspjeha, poslodavci su i dalje uvelike izrabljivali radnike lošim uvjetima i niskim plaćama. 
Štrajkovi i pokreti za bolje uvjete bili su česti, a prekretnica koja je dovela do obilježavanja Praznika rada dogodila se početkom svibnja 1886. u Chicagu. Nakon Američkog građanskog rata Chicago je u doba brze industrijalizacije postao snažan gospodarski centar s velikim brojem imigranata i domaće radne snage koja je radila za dolar i pol dnevno. U prosjeku se radilo 60 sati tjedno, šest dana u tjednu.
Radnici su se u mnogo navrata pokušavali izboriti za bolje uvjete rada, no poslodavci su sprječavali sindikaliziranje na sve moguće načine: dijeljenjem otkaza, zabranama dolaska na posao, sastavljanjem crnih lista, angažiranjem štrajkolomaca, infiltriranjem špijuna među radnike, zapošljavanjem privatnih policijskih snaga, izazivanjem etničkih tenzija među radnicima kako bi se razbilo njihovo jedinstvo, i drugima. U stvaranju proturadničkog sentimenta veliku ulogu su igrali i utjecajni američki mediji koji su podržavali interese poslodavaca, a na drugoj strani stajao je imigrantski i radnički tisak.
Krajem 1881. u Pittsburghu je osnovan savez sindikata koji je na svojem sastanku u listopadu 1884. donio jednoglasnu odluku da 1. svibnja 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard. Kako se približavao taj dan, američki sindikati su se pripremali za opći štrajk kao podršku osmosatnom radnom danu. 
Američki savez sindikata na sastanku u listopadu 1884. donio je jednoglasnu odluku o tome da 1. svibnja 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard
U subotu 1. svibnja 1886. diljem Sjedinjenih Američkih Država krenuo je opći štrajk. Procjene broja štrajkaša kreću se između 300 i 500 tisuća, od čega ih je u centru zbivanja – Chicagu – bilo između 30 i 40 tisuća. Višednevni štrajk prolazio je mirno jer su se glavni sindikati protivili nasilju, no preokret je stigao 3. svibnja u tvornici kompanije McCormick Harvesting Machine. U tvornici su radili većinom irski imigranti koji su se već i ranije sukobljavali s privatnim osiguranjem tvrtke Pinkerton koje je angažirao vlasnik tvornice.
Trećeg svibnja, nakon što je sirena označila kraj radnog vremena, dio radnika je navalio na vrata tvornice kako bi se obračunali sa štrajkolomcima. Policija koja je štitila štrajkolomce zapucala je po radnicima, usprkos pozivima za smirivanje situacije, i u metežu su poginula dvojica radnika. Ljutiti zbog policijskog nasilja, lokalni anarhisti još su iste večeri otisnuli i podijelili letke kojima su pozvali na prosvjed idućeg dana na trgu Haymarket.

Čikaški trg Haymarket, na kojem je trebao biti održan veliki prosvjed u organizaciji anarhista

Skup je počeo mirno uvečer 4. svibnja i gotovo do samog kraja nije bilo nikakvog nasilja. Govornici su održali svoje govore dok je velik broj policajaca nadgledao skup iz blizine. Pred sam kraj prosvjeda, oko 10.30 navečer, policija je naredila razlaz, a pred nadolazeće policijske snage iz gomile je bačena bomba kućne izrade koja je eksplodirala i ubila sedmero policajaca.
Nakon eksplozije došlo je do pucnjave između policije i prosvjednika, no razlikuju se tvrdnje o tome tko je prvi počeo pucati i je li pucnjava iz prosvjedničkih redova bila usmjerena na policiju. Prema povijesnim izvorima, policija je zapucala na prosvjednike u bijegu i tom prilikom usmrtila njih četvero, a ranjeno je sedamdesetak ljudi. Broj ranjenih policajaca bio je manji, a postoje izjave da je policija u metežu i mraku dobrim dijelom pucala sama na sebe. Trg na kojem se održavao prosvjed ispražnjen je u pet minuta i na njemu su ostali samo ozlijeđeni i poginuli.
Nasilje na prosvjedu poslužilo je idućih tjedana kao opravdanje policiji za snažan pritisak na radnike, sindikate, radničke, socijalističke i anarhističke pokrete. Zaredale su se racije u domovima i prostorijama osumnjičenih anarhista, a policija je uništavala i sastajališta i urede radničkih aktivista. Radnički i drugi sindikati ogradili su se od anarhista, a mnogi radnici istovremeno su vjerovali da su za nasilje krivi Pinkertonovi štrajkolomci koji su se često infiltrirali u radničke pokrete i nerijetko nasilno sprječavali štrajkove. U takvim izrazito antagonističkim uvjetima uhapšeno je osam anarhista i tijekom ljeta 1886. održano je suđenje zbog pogibije policajaca.

Neredi na trgu Haymarket u Chicagu nakon bombaškog napada na snage reda

Od spomenute osmorice sedam ih je osuđeno na smrt vješanjem. Presuda je izazvala ogorčene reakcije iz radničkih pokreta u SAD-u i ostatku svijeta, a na sudski proces ubrzo se počelo gledati kao na farsu. Glavni policijski istražitelj dobio je otkaz jer je navodno krivotvorio dokaze, no u službu je ipak vraćen nekoliko godina kasnije. Dvojicu osuđenih pomilovao je guverner države Illinois pretvorivši njihove smrtne kazne u doživotne robije. Jedan od preostale petorice izvršio je samoubojstvo dan prije izvršenja kazne, a četvorica su obješena 11. studenoga 1887. Na vješala su pošli pjevajući 'Marseljezu'.
Četvorica anarhista osuđenih na smrt vješanjem na stratište su došla pjevajući 'Marseljezu'
Borba za osmosatni radni dan nastavljena je. Iduće godine na sastanku Američkog saveza za rad (AFL, American Federation of Labor) donesena je odluka da će radnici 1. svibnja 1890. pokrenuti opći štrajk ponovno tražeći skraćivanje radnog dana na osam sati. Predsjednik AFL-a je 1889. poslao pismo na prvi kongres Druge internacionale, međunarodnog saveza socijalističkih i radničkih stranaka i pokreta. (Druga internacionala stoji i iza obilježavanja 8. ožujka kao međunarodnog Dana žena.) Druga internacionala reagirala je pozivom na veliki međunarodni prosvjed koji je, po uzoru na američki plan o štrajku, trebao biti održan 1. svibnja 1890. Uz borbu za radnička prava, trebao je poslužiti kao obilježavanje godišnjice pogibije radnika i štrajkača u Chicagu.

Veliki prvomajski skup u New Yorku 1912. godine

Tijekom godina je 1. svibnja polako prerastao u Praznik rada i postupno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države. No napredak u borbi za radnička prava išao je vrlo polako, a traje i danas. Za bitnije promjene trebalo je čekati kraj Prvog svjetskog rata. Tek u poraću počele su prve prave promjene, a Španjolska je postala prva država koja je 1919. uvela osmosatni radni dan za sve vrste poslova na teritoriju cijele države. Borba za osmosatni radni dan našla se među osnovama programa Međunarodne organizacije rada (ILO, International Labour Organisation) koja svoje korijene vuče iz Lige naroda dogovorene Versajskim ugovorima 1919.
Protekli tjedni pokazali su da se o pravima radnika, posebno onima o zaštiti na radu, razmišlja tek kad voda dođe do poslovičnog grla. Usprkos sporadičnim kritikama da je u ovakvoj ekonomskoj krizi potrebno prije svega pomagati građanima i radnicima, opći smjer politike proglašavanjem brojnih programa državne pomoći opet je pokazao da se primarno razmišlja o kompanijama i poslodavcima. Vlasnici kompanija danas možda ne koriste nasilje kako bi spriječili organiziranje radnika, no ne nedostaje primjera zanemarivanja i antagonizma prema onima koji se usude zatražiti bolje uvjete, iako bez radnika ne bi bilo nikakvih kompanija. Pa ni ekonomije koju se, navodno, pokušava spasiti.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu