English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Umrtvljeni sindikati
Za razvitak radništva i sindikata kao relevantnog socijalnog aktera između ostalog bitan je gospodarski razvoj i povećanje broja radnih mjesta. U tom kontekstu gledano, za osiguranje stožernih uvjeta za razvoj sindikata kao predstavnika radnika u dijalogu s drugim akterima valja voditi računa o nekoliko elemenata koji su bitni za izgradnju strategije socijalnog djelovanja, ponajprije o političkom konceptu društva, tipu kapitalizma koji je prevladavajući u društvu o kojem je riječ, demografskom saldu koji je vrlo bitan za obnovu radne snage, migracijskom saldu te svakako je bitan pročišćen i jasno definiran pojam socijalnog dijaloga. Naime, kod pojma socijalnog dijaloga kao i kod pojma ljudskih prava radi se o širokom i općenitom pojmu pod kojim se može poimati čitav konglomerat sadržaja.

Ima li pozitivnih procesa na hrvatskoj sindikalnoj sceni?

Kad gledamo posljednjih dvadeset godina jasno je vidljiv ustrojbeni i funkcionalni nazadak hrvatskih sindikata. U tom razdoblju se izgubljena radna mjesta broje u stotinama tisuća, što je već samo po sebi oslabilo poziciju hrvatskog radništva, a s druge strane nisu vidljivi ozbiljni pomaci ili pozitivni procesi na sindikalnoj sceni. Prije dvadeset godina članstvo u sindikatu kretalo se oko 65 do 70% zaposlenih te je imalo preduvjete da uz dobru organizaciju bude značajan čimbenik u hrvatskom društvu. No umjesto toga došlo je do patološke sindikalne pojave. Naime, došlo je do drastičnog smanjenja broja radnika učlanjenih u sindikat i istodobno do hipertrofije broja registriranih sindikata. Postupci ujedinjavanja sindikalne scene su uglavnom prigodarski i povremeni i, dakako, ne pretjerano uspješni. 

Ispustili iz ruku veliku priliku!

Hrvatski sindikati su prije nekoliko godina ispustili iz ruku veliku priliku da postanu jedan od stupova hrvatskog društva, kada nisu materijalizirali povjerenje koje su nam građani dali potpisivanjem zahtjeva za raspisivanje referenduma o Zakonu o radu. Tada su hrvatski građani očekivali od sindikata da preuzmu ulogu "zaštitnika" građana od nerazumne politike koja se na našim prostorima vodi već puna dva desetljeća, a sindikati s najvećom javnom podrškom od svog nastanka nisu uspjeli zaštititi čak ni ono područje za koje su se konkretno prikupljali potpisi, jer je nova vlada odmah nakon dolaska na vlast krenula u izmjene i izmijenila ih na, za radnike, vrlo nepovoljan način i to upravo one odredbe Zakona o radu koje su se referendumom trebale zaštititi i spriječiti. Toliko povjerenje javnosti koje su sindikati izazvali kasnije se nije ponovilo, nego je neprihvatljivom prodajom glasova potpore postignut sasvim suprotan učinak i povjerenje javnosti i radništva u sindikate svelo se na razinu povjerenja u političke partije, koje je zabrinjavajuće nisko, što pokazuje grafikon kojim je prikazano ogledno istraživanje na tu temu.
Rad se ne tretira na dostojanstven način

Ni europski sindikati nisu imuni na usitnjavanje i umrtvljivanje. Ono je i te kako prisutno samo u njihovom slučaju, u usporedbi s tranzicijskim zemljama, radi se o globalnom društvenom sukobu između dva koncepta kapitalističkih društvenih odnosa, odnosno radi se o socijalnom prijeporu između horizontalno i vertikalno odgovornog kapitalizma (poglavito skandinavskog), koji radu pored ekonomske i socijalne priznaje i uvažava i antropološku dimenziju, i neoliberalnog fašistoidnog kapitalizma u kojem rad ne postoji kao dostojanstvo osobe, nego se dostojanstvo rada do krajnje granice anulira i destruira, a antropološka dimenzija rada na kojoj sindikati grade svoju stratešku paradigmu se pretvara u bukvalno ekonomsku dimenziju u službi stvaranja profita bez milosti i svim sredstvima. Kada je pitanje pronalaska prave strategije i primjerene strategije djelovanja sindikata koja ima odgovoriti političkim i socijalnim mijenama i očuvanju svoje pozicije etičkog korektiva svijeta rada, sindikati tranzicijskih zemalja su u dobroj mjeri hendikepirani u odnosu na zapadno europske sindikate. Naime, dok je u zapadnim zemljama razvoj sindikata kontinuirano pratio razvoj kapitalizma, u tranzicijskim zemljama sindikati su morali prijeći polustoljetno razdoblje sindikata kao političke partije, koja realizira program vladajuće partije i tek samourušavanjem takvog sustava počeli su stasati kao interesne organizacije i socijalni akteri.

Izlaz u transformaciji i objedinjenoj snazi

Bez obzira na zabrinjavajuće stanje izlaz je moguć. Ponajprije je nužna unutarnja transformacija i komunikacijska i infrastrukturna i prema upravljačkoj eliti nastupati objedinjenom snagom i argument snage koristiti kao nezaobilazan sindikalni alat. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu